Graditeljska škola Čakovec

PJESNIČKI KUTAK

Mia Capek

Mia Capek je mlada (18. god.), kreativna i odvažna  pjesnikinja iz Koprivnice koja je već uspješno objavljivala svoje pjesme i koja se s njima ne pojavljuje prvi puta u javnosti. U njenoj poeziji dominiraju ljubav prema rodnom zavičaju i prema drugoj osobi. Dosta čita, piše, posjećuje književne večeri i sudjeluje u njima te i sama stvara tako da očekujemo njen slijedeći korak- izdavanje samostalne zbirke pjesama.  

Ostvareni san

Ljepota se ne može kupiti,

ona se rađa i svakim danom biva sve ljepša.

Otišla sam iz nje i kajem se zbog toga,

no povratkom se mogu iskupiti.

Mogu li reći ne, i zaboraviti na nju?

-To je potpuna laž!

No duboko u sebi čujem riječi:

"Vrati se", to njen je glas.

I onda pomislim u sebi;

-Pa neću umrijeti u tuđem kraju!

Ostvarit ću svoj san,

želim živjeti u vječnom raju.

Vraćam se suzama radosnicama, u oku,

sve što jako želim to i mogu.

Vraćam se!

Mene moja voljena čeka

i nije se promijenila.

Moje suze u očima,

novu stranicu sam okrenula.

Počinjem iznova,

sretna sam sad,

Znala sam da ću joj se vratiti,

kad-tad.

                                   pjesma posvećena mom rodnom gradu Koprivnici.

Prva ljubav

I bilo je pogrešnih riječi

i bilo je pogrešno vrijeme

i ostalo je puno dana kada suza sama od sebe krene,

a oni su mi samo rekli; iznova kreći.

Željela bih da tako nije,

ali osjećaji, oni su tu,            

kao da sjede u mome srcu, u nekom kutu

i samo želim da moje suze običan osmijeh sakrije.

I da vičem i da vrištim,

to ništa ne pomaže

i više mi znači kad mi netko o njemu slaže,

više od one istine koju mi kaže.

Rekli su mi da ljubav nije strava,

da ponekad, samo malo boli.

Ali u mome srcu, odjednom pokrenula se lava,

vjerojatno to baš uvijek tako ide kad čovjek nekog zavoli.

Prvo sreća i radost,

zatim prokleta tuga i suze,

to bijaše mladost,

no odrastanje mi je uze.

Trajnost

Bilo je davno, ali sjećam se i sada.

Snijeg je imao svoja čarobna prostranstva,

bila je to zima; pusta, hladna, mlada…

Zablistao je u mojim očima.

I rascvjetalo se proljeće u meni, u mojoj glavi,

i srce se odjednom zaljubilo.

On je stvarnost!- promrmljah u sebi.

I  ljubav mi odjednom otvori vrata.

Maleni stvore, priznajem to samo tebi,

prošlo je mnogo i još ga nazivam svojim,

i svaki je dan on glavni lik u čaroliji sreće, u mislima mojim.

Pokraj njega postale su nebitne i sunca zrake,

hladnoća se pretvorila u ljeto, beskrajno, toplo,

a njegove ruke na mome licu,

postale su najnježnije, beskrajno lake.

Letim osmijehom i srce lupa kao ludo,

za mene su njegove oči, njegov osmijeh,

najljepše jesensko čudo.