Graditeljska škola Čakovec

U prizemlju našeg učeničkoga doma oprostili smo se od naših maturanata u srijedu 15. svibnja. Ovaj program i svečana večera osmišljeni su  kao dar naših učenika i djelatnika našim dragim maturantima u znak pažnje i oproštaja. Zapravo, više smo obilježili svršetak njihovog srednjoškolskog obrazovanja, nego li rastanak,  jer dobro znamo kako se domu svi vraćaju - neki prije, a neki kasnije.

Ovogodišnji smo program koji je osmislila i u djelo uspješno sprovela odgajateljica Vera Bralić, prof. započeli projekcijom video filma Maturanti 2018/19. koji je  s velikom pažnjom i ljubavlju napravila Petra Gašparić. Pjevale i svirale su nam „zlatne sestre z Ferdinanovca“ Franka i Filipa Ščuka, a  Rajna Jakupek je maturantima u oproštajnom pismu uputila nekoliko biranih riječi. U nastavku programa poslušali smo i pogledali dijalog dviju cimerica iz sobe 113 koje se opraštaju - Rajne Jakupek koja „spava“ i Marije Dombaj koja pakira kofere. Potom je voditeljica programa Zita Treščec pročitala već poznatu, ali aktualnu recitaciju našega noćnog pazitelja Božidara Glavine pod naslovom „Na kraju“.

Naravno, ni maturanti nisu mogli ostati bez riječi. Marija je u ime svih maturanata održala slovo zahvale te je u nekoliko riječi pokušala sklopiti sve godine boravka u domu u jednu cjelinu. Nakon toga je uslijedilo veliko iznenađenje! Naša maturantica Marija Dombaj je zapjevala s ravnateljem Zvonkom Ladićem (koji je i svirao na gitari) pjesmu Parnog valjka pod naslovom „Dok je tebe“. Pri koncu su se prigodnim riječima  redom obratili odgajatelj Zdravko Horvat, prof., voditeljica doma Nataša Vrček, prof., spremačica  Dubravka Novak i ravnatelj Graditeljske škole Čakovec Zvonko Ladić. Uslijedilo je zajedničko fotografiranje, darivanje maturanata od strane njihovih odgajatelja te svečana večera. Nakon svih ovih uzbuđenja i radosti, posljednja je aktivnost bila nogometna utakmica između ekipe maturanata i ostalih učenika.

Pismo zahvale maturantice Marije Dombaj

Zamisli život.

Zaista ima puno toga što možeš strpati u tu malu riječ.

Život.

Prošlo je četiri godine kako smo prvi puta kročili u naš novi dom,

daleko od kuće.

Novi ljudi, nova okolina, svi ti putovi koje smo tek otkrivali,

mjesta na koje smo zajedno odlazili, tajne koje smo zajedno skrivali i

neki novi i drugačiji život koji smo zajedno gradili.

Ali to… Sve… Bez vas svih?

Ne bi bilo isto.

Kad pogledam unatrag vidim nas, mladu i pomalo uplašenu djecu

koja tek sa svojih 15 godina moraju odabrati svoj put.

Kad pogledam danas, također vidim nas, još uvijek mlade,

nešto manje uplašene ljude koji već znaju svoj cilj,

ljude koji će se jednog dana sa smiješkom na licu prisjećati svojih bezbrižnih dana.

Vidim i vas.

Sve vas bez kojih sve ovo…ne bi bilo isto.

I nakon svega,  kako vam zahvaliti za sve?

Za sve šale i gluposti, svađe i prepirke, za suze i osmjehe?

(kuc, kuc) Mislim da nam je život ponovo pokucao na vrata i

naše vrijeme s vama sad je prošlo.

Ne zaboravite nas nikad i zapamtite:

„Nije zbogom samo do viđenja!“

Čakovec, 15. svibnja 2019.

Foto album