Graditeljska škola Čakovec

Iščekivanje je trajalo i trajalo. Dogovor, raspad, drugi dogovor… i tako nekoliko puta. A onda je ipak napokon došao dan kada je generacija 1991. krenula na maturalno putovanje.

Sadržaj putovanja: Linz, Regensburg, Prag, Karlstein, Telč, Beč. Sudionici: učenici 3. a, b, c, d; pratitelji prof. Kalšan, Kovač, Mihaljević; vodičica Tihana Dominiković: vozač: Josip Baliga; agencija: Express-tours.  

Sam put započeo je uz simpatičnu nelagodu u trbuhu, kako to već mora biti. Rano, prerano (tri sata ujutro) roditelji nas ispraćaju uz dovikivanje posljednjih savjeta, upozorenja, još jednom (deseti, dvadeseti, stoti put) provjeravamo putovnice, novac… Ma, sve je u redu, ne brinite! Idemo, stvarno krećemo!

Linz

Prvo veće odmorište, ujedno i prva važna točka našeg programa, bio je Linz. To je treći grad po veličini u Austriji. Ekonomski je oduvijek jak, a u posljednje se vrijeme ubrzano razvija u nezaobilazni kulturni centar, tako da je (uz Vilnius) proglašen Europskim glavnim gradom kulture za 2009. godinu. Taj naslov, utemeljen 1985. na inicijativu Meline Mercouri, tadašnje grčke ministrice kulture, svake se godine dodijeli gradu (ili nekolicini njih) s prostora EU-a koji je zamijećen po naročitim inovacijama u kulturi. Prvi Europski glavni grad kulture bila je Atena (1985. god.). Ovogodišnji laureat Linz taj je naslov stekao zahvaljujući jedinstvenom pristupu modernoj umjetnosti temeljenom na interaktivnosti i simulaciji virtualnih svjetova. Grad se diči najstarijom austrijskom crkvom (Sv. Martin, iz 8. st.), raskošnom renesansnom jezgrom, dvorcem cara Ferdinanda III., koji smo mi na žalost uspjeli pogledati samo letimično… Posebno je zanimljiva moderna arhitektura. Najviše me se dojmio Ars Electronic Centar (AEC), i kao moderna arhitektura, ali i kao izložbeni prostor gdje smo vidjeli eksponate koji kao da dolaze iz budućnosti. Posebno me AEC oduševio u večernjim satima jer su zidovi zgrade opremljeni raznofrekventnim e-cijevima tako da stalno mijenjaju boju „fasade“.  Isto je tako interesantan i Lentos, muzej moderne umjetnosti. Tu smo razgledali majstore 19. st. (impresioniste i ekspresioniste) te najnovija likovna događanja. Sama je zgrada spomenik moderne umjetnosti: izgrađena je od stakla u obliku skladnog kvadra unutar kojeg je „smještena“ velika praznina, također u obliku kvadra, kojoj je svrha uključiti u vizuru umjetnog objekta zadivljujuć krajolik koji se pruža u pozadini.

Nakon interesantne večere (jeli smo u japanskom restoranu uz naš hotel; nije baš bila potpuna egzotika, ali se u hrani osjećao drugačiji „štih“: nitko od nas dotad nije, npr., probao bambus)  išli smo u večernje razgledavanje Linza, koji nam je pokazala naša vodičica Tihana  i ispričala nam niz priča o njegovim znamenitostima, arhitekturi i svemu ostalome što nas je zanimalo.

Na kraju, ne manje važan detalj: noćili smo u ugodnom, mirnom hotelu pod borovom šumom, pravoj kućici u cvijeću.

Regensburg

Drugi dan bio je u znaku Regensburga. Nismo se tu duže zadržavali jer je put koji smo trebali proći taj dan bio dug. Ipak, evo osnovnih dojmova.

To je grad u njemačkoj saveznoj pokrajini Bavarskoj. Ponos grada je Katedrala sv. Petra. Pamtiva je po mnoštvu vitraja koji unutrašnjosti daju snažan „štih“ božanskog.

Negdje sam pročitala da je svijet onakav kakvim ga čini naše iskustvo. Tim slijedom mogu reći da je Regensburg grad sa sjenom. Naime, dan prije (1.7.), još u Linzu, doznali smo za premijerovu ostavku, no tek smo je u Regensburgu postali svjesni. Nikom nije bilo jasno što se zapravo dogodilo, što to znači i što slijedi.

Razgledali smo katedralu, šetali uz Dunav, no sve što se događalo zasjenjivalo je pitanje o toj ostavci. Tražili smo hrvatske novine (bez uspjeha), tipkali po mobitelima zovući znance, rodbinu, prijatelje… bez rezultata. Nikom ništa nije bilo jasno. Je li to što se događa dobro ili loše? U smirivanju situacije pomogao je umor, a od tolikih kilometara i takve vrućine kakva nas je zatekla na putu, on je bio neizbježan.

I konačno – Prag

Središnja je točka našeg programa zlatni grad, grad tisuću tornjeva, grad zlatnih krovova: jednom riječju – Prag. Jedinstven, kulturno bogat i predivan, postao je legenda i ostat će u srcima i lijepim sjećanjima mnogima, a tako i meni.

Naš hotel (Dum) nije ni blizu onom iz Linza: to je ogromna zgradurina od 20 i nešto katova, skromne ponude i isto takvih interijera, prilično udaljena od centra, u rezidencijalnoj četvrti u kojoj nema nikakvih atrakcija ni turističke ponude. Na sreću, u blizini se našao sveprisutni McDonald's te dobra samoposluga pa nije bilo prevelikih razočaranja. Tu istu večer krenuli smo prema centru grada kako bismo stekli prve dojmove o gradu. Vodičica nam je odmah htjela pokazati Orloi, astronomski sat poznat po jedinstvenoj „predstavi“ koju izvodi svaki puni sat, no bilo je prekasno pa smo taj spektakl odgodili za sutradan.

Rano ujutro sljedećeg dana krenuli smo u obilazak dvorca Hradčani okruženog njegovanim vrtovima. Za taj dvorac kažu da je najveći na svijetu makar se meni ne čini tako.

Danas je to predsjednička palača u kojom boravi  predsjednik Češke Republike, a čuva ga atraktivna straža čija smjena svakog dana u podne mami brojne turiste. Hradčanima dominira gotička katedrala Sv. Vita, najveća crkva u Pragu, s visokim tornjevima  u elegantnom francusko–gotičkom stilu. Ispod kamenih podova katedrale pokopani su najveći kraljevi Češke. Niz modernističkih intervencija u tu staru jezgru (stube, obelisk, portal…) potpisuje slovenski arhitekt Jože Plečnik. Cijeli se kompleks izdiže iznad grada tako da smo imali prekrasan pogled na cijeli Prag i usput zabilježili mnogo lijepih slika. Fotoaparati su radili sto na sat.

Malo dalje nalazi se Zlatna uličica, još jedna praška znamenitost, gdje su kuće male kao u bajci, tako da se odrasle osobe moraju saginjati, a ugrađene su u gradske zidine. Najpoznatija u nizu tih minijaturnih kućica je plava kuća Franza Kafka.

Nakon toga krenuli smo do Karlovog mosta koji je prepun turista da smo se jedva kretali, ali smo ipak uživali u pogledu na grad. Koliko sam, uz toliku buku i žamor ljudi, uspjela čuti od vodiča, zamijenio je stariji Juditin most koji se urušio, a uzduž njega je nanizano 30 kipova. Na svakom njegovom kraju dižu se gotički tornjevi. Ima jedna vrlo zanimljiva priča vezana uz Karlov most: prema legendi s Karlovog mosta su u rijeku Vltavu bacili svećenika Ivana Nepomuka pa je u spomen njemu tamo podignut spomenik. Stavite li ruku na nožni palac tog sveca i zaželite želju, želja će vam se ispuniti i vratit ćete se u Praga. U lijepom sjećanju  mi je ostao taj most i brojni turisti koji su zadovoljni prolazili preko njega.

Od Karlovog mosta prošetali smo kroz Karlovu ulicu prepunu povijesnih znamenitosti (dvije crkve Sv. Nikole, barok sa secesijskim dodacima, rodne kuće znamenitih umjetnika i znanstvenika, spomenik Janu Husu, mozaici Alfonsa Muche…).

Nekoliko puta tijekom dana sastajali smo se na Starogradskom trgu pa smo više puta mogli promatrati procesiju svetaca, taj atraktivni happening koji izvodi mehanizam astronomskog sata zvanog Orloi. Svakog sata na dva mala prozorčića prodefilira povorka apostola praćena kukurikanjem pijetla, a figure Smrti i Narcisa, odnosno Škrca, stalno podsjećaju na grijeh i pokajanje. Uz to, sat pokazuje astrološki kalendar i vrijeme: godine, mjesece, dane, sate,  izlazak i zalazak sunca i mjeseca, nebeske znakove. Gomile ljudi sakupljaju se svaki puni sat pred tornjem i čekaju da vide ovu mehaničku predstavu.

Taj (treći) dan bio je najnaporniji, no završio je ugodno: nakon napornog dana imali smo večeru na brodu uz vožnju Vltavom, uz glazbu. Gotovo da ne treba ni izricati o kakovoj se glazbi radi jer je jedino dobar izbor čuvena Smetanina simfonija Vltava.

Sutradan smo krenuli u Karlstein razgledati visoki gotički dvorac koji je gradio češki kralj i rimski car Charles IV. kao mjesto za čuvanje kraljevskoga blaga. U dvorcu smo vidjeli jako puno slika, portreta, ali i repliku krunidbene krune čeških kraljeva.

Ostali dio dana proveli smo u daljnjem razgledanju Praga. Među mnogim osobitostima izdvajam Kuću koja pleše. Nevjerojatno je kako se građevinom može stvoriti tolika dinamičnost. Crkva Najsvetijeg srca Gospodnjeg, koju je projektirao već spominjani Jože Plečnik, priča je za sebe, skladna i osebujna (nadam se da će o njoj govoriti netko drugi).

Sunce na nebu, znoj na čelu, stopala u bolu… tako se može najkraće sažeti ovaj dan.

Josefov

Netko je put u Prag iščekivao zbog jeftinog piva, netko zbog Zlatne ulice, a meni je od svega ponuđenog sadržajem najzanimljivija, čak i podosta misteriozna, bila Židovska četvrt. To što moje ime potječe iz Biblije,  još je  razlog više da taj dio ekskurzije bude glavna tema mojih iščekivanja.

Počeci praške židovske zajednice datiraju čak iz 10. st., ali jasnije se oblikuje od 12. st. Radi se o velikom kompleksu koji se stvarao stoljećima, a poseban je razvoj doživio u 18. st. Tad je kralj Josip II., u skladu sa svojim prosvjetiteljskim idejama i vjerskoj toleranciji, Židovima omogućio slobodu iskazivanja vjere te prakticiranja građanskih prava. Njemu u čast četvrt se nazvala Josefov. Dobili smo posebnu vodičicu koja je s mnogo entuzijazma govorila o kulturi svog naroda. Zadivilo me koliko discipline i rada ulažu u sebe godinama te koliko neizmjerno poštuju svoju tradiciju.

Četvrt se nalazi na istaknutoj lokaciji između Staromestskih namesti (Starogradski trg) i rijeke Vltave. U povijesti Židovima je bilo zabranjeno naseljavati se na druga područja, izvan njihova geta. To je najočuvaniji spomenik židovske tradicije u cijeloj Europi, a sastoji se od šest sinagoga i  groblja. Prema njihovim običajima svi muškarci na svetim mjestima trebaju pokriti glavu, tj. imati neku svoju kapu ili uzeli njihovu (kipa), koju mogu zadržati kao suvenir. Prvo smo razgledali Pinkasovu sinagogu, koja je uređena kao spomen na holokaust: svi zidovi, od poda do stropa, ispisani su gusto imenima žrtava u konclogorima. Dio prostora uređen je kao izložba dječjih crteža iz doba holokausta. To je bilo posebno potresno. Stala sam ispred crteža usamljene žene koja drži vrč i gleda prema obali. Potpisan je mojim imenom tako da mi je zato bio još bliži.

Groblje se počelo „naseljavati“ u 15. st. i služi toj svrsi do kraja 18. st. Zbog nedostatka prostora groblje se nije širilo već se naslojavalo pa se sastoji od 12 razina, zbog čega je sve natrpano. Kad se nasipao novi sloj zemlje, nadgrobni spomenici dizali su se i stavljali uz nove, tako da na tom malom prostoru ima preko 12000 grobova. U znak poštovanja prema nekoj osobi stavi se kamenčić na nadgrobni spomenik.

Istaknute osobe sahranjene na tom groblju, kao Rabbi Loewi, znameniti filozof i književnik iz 16. st., štuju se posebno. Svi smo grlili njegov nadgrobni spomenik jer vjeruje se da će ti se, zaželiš li želju i zagrliš njegov spomenik, ta želja ostvariti. Neki od nas uvijek čekaju…

Stvari poput te legende većina ljudi smatra praznovjerjem, no one zaslade cjelokupni dojam.

Kazalište, ipak! Alisina gledišta

Jedan od sadržaja, onih neobaveznih, bio je odlazak na kazališnu predstavu. Kad se o tome u autobusu počelo govoriti, palo je niz komentara, uglavnom – baš me zanima tko će ići. Ipak se išlo pa recimo koju i o tome.

Film, animacija i kazalište jaka su mjesta češke kulture. (Ako ne vjerujete, razmislite malo: tko nije na tv-u gledao onu dvojicu simpatičnih šeprtlja u seriji A je to?). U kazalištu osobito njeguju tzv. crno kazalište. Budući da u Hrvatskoj nešto takvog, na žalost, ne možemo vidjeti, nekolicina nas odlučila je proći i kroz to iskustvo.

Naše se kazalište zove Ta fantastika  i nalazi se u Karlovoj ulici, kojih dvjesto, tristo metara      udaljeno od Karlova mosta, tj. u samom je srcu Praga kao turističke atrakcije. Takvih malih kazališta ima na svakom koraku i u službi su turizma, no ponuda je po kvaliteti jako raznolika tako da, ako niste upućeni u stanje stvari, možete naletjeti na puko nizanje atraktivnih slika. Turizam često zagazi u kič jer mu je interes profit, a kič se uglavnom dobro prodaje.

Gledali smo Alisina gledišta, predstavu koja je rađena kao kolaž scenskih izražajnih mogućnosti  (uključujući spomenuti black light te all colors light). Inspirirana je Alicom u Zemlji Čudesa L. Carrolla: to je priča o odrastanju (prva ljubav, prijelaz u zrelost, osvješćivanje pitanja smislenosti postojanja, životne radosti i tuge…) ispričana na začudan način. Radi se o predstavi bez udjela teksta, riječi: jezik su samo scenska sredstva (tijelo, pokret, svjetlo, rekvizit…). Sastavljena je od niza kraćih epizoda kojima je zajednička osnova kreiranje nekog drugačijeg svijeta: gašenjem svjetla u gledalištu ulazi se u svijet s one strane magičnog ogledala, u kojem ne vrijede uobičajena pravila. Jednostavno – sve je moguće: lebdi se u prostoru, objekti nestaju i pojavljuju se mimo zakona fizike, rekviziti se pod magijom naročitog osvjetljenja pretvaraju u bića, gigantske lutke u usporenom i skladnom kretanju ispričaju priču o radosti obiteljske svakodnevice…

Scenografski, podloga svim fragmentima su prepoznatljive vedute Praga insertirane kao filmske projekcije te kao kulise izrađene u tehnici all colors , što pod posebnim osvjetljenjem funkcionira kao bajka. Animacija, lutke, dojmljivi scenski trikovi i specijalni efekti koje omogućava crno kazalište, sve popraćeno češkom klasičnom glazbom (Dvořak, Smetana) jako poticajno djeluju na gledatelje tako da ova predstava uspješno traje već dvadesetak godina.

Ostali (mnogo veći) dio skupine za to je vrijeme imao drugačiji sadržaj: posjet znamenitoj pivnica Fleka. U disku se i nas nekoliko pridružilo skupini. Tko bi propustio ples? Detalje zadržavamo za sebe…

Na kraju dana grlim svoj krevet: odmor, konačno! Sanjam kako se svemu smijem za dvadesetak godina.

Povratak: Telč i Beč

Prva veća stanica na putu kući bio je gradić Telč. Mali je, ali spada u prvorazredne kulturne znamenitosti. Od 1992. god. na UNESCO-ovoj je listi Svjetske kulturne i prirodne baštine, i to zbog obojeg, i prirodne i kulturne osebujnosti.

Utemeljen je sredinom 13. st. na križištu trgovačkih putova (rute između Češke, Moravske i Austrije) te su ga svojim boravištem i imovinom birale najznamenitije češke plemićke porodice. Budući da je nastao u brdskom i šumovitom kraju, izgrađen je od drva, no nakon velikog požara u 14. st. izgrađen je ponovno od cigle. Okružen je kamenim zidinama i mrežom umjetnih jezera. Središte je smješteno na malom poluotoku okruženom jezerom, zapravo – nizom povezanih manjih jezeraca, tako da su slike čudnovate: svaka uličica završava na šetnici uz vodu koja obrubljuje taj stari dio grada.

Samo središte mjesta prostran je trg omeđen nizovima zgrada gusto zbijenih jedna uz drugu i fascinantnih pročelja. Uglavnom su uređene u renesansnom stilu (ima tragova gotike i nešto više baroka) jer je grad intenzivno rastao u 16. st., u doba gospodovanja plemenitog Zakarioša. No, taj prvi pogled je mala varka: nisu sve zgrade tako impozantne. Pročelja su maske izrađene u tehnici zgraffito i freske, iza kojih čuče sasvim obični kućerci. Iz bočnih uličica i s jezerske strane vidi se to drugo lice stvarnosti.

Telč je gad arhitekture i glazbe. Cijele se godine održavaju glazbeni festivali, a  u turističkoj sezoni naročito su česti. To je mjesto mira, kao stvoreno za kontemplativne discipline.

Beč smo razgledali panoramski (lijevalo je kao iz kabla pa uglavnom nismo izlazili iz autobusa), a kao šećer na kraju došao je Kunsthaus i Hundertwasserova kuća. Hundertwaser je ovom kućom želio prikazati kako praktično i funkcionalno može istovremeno biti i lijepo. Kuća izgleda kao iz bajke, s kupolom u obliku lukovice, šarenom fasadom i zelenilom koje strši u svim pravcima.

Rezime

Naše maturalno putovanje bilo je zanimljivo i poučno.

Očito nismo svi na put išli s istim ciljem, no ja sam svoj cilj (vidjeti što je moguće više) uglavnom ostvarila.

Prag je prekrasan grad. Mnogi koji su ga već posjetili  pričali su mi koliko im se sviđao i znala sam da je lijep, ali nisam očekivala da će me neke stvari toliko očarati. Oduševljenje. Neki dijelovi podsjetili su me na Zagreb. Osjećala sam se sat vremena udaljenom od doma.

Bilo je to iskustvo koje se ne može svakodnevno doživjeti. Nije mi žao što sam posjetila tako divne gradove. Maturalno putovanje je jedno i nezaboravno.

Ako ikad budem imala priliku opet otići u Prag, svakako ću otići.

                           Sara, Rebeka, Nikol, Anamarija, Marion, Tatjana, Emina, Klaudija, Josipa, 4.c

fotografije