2013-04-21 19:52:58 pjesnički kutak - Mia Capek PJESNIČKI KUTAK Mia Capek Mia Capek je mlada (18. god.), kreativna i odvažna pjesnikinja iz Koprivnice koja je već uspješno objavljivala svoje pjesme i koja se s njima ne pojavljuje prvi puta u javnosti. U njenoj poeziji dominiraju ljubav prema rodnom zavičaju i prema drugoj osobi. Dosta čita, piše, posjećuje književne večeri i sudjeluje u njima te i sama stvara tako da očekujemo njen slijedeći korak- izdavanje samostalne zbirke pjesama.
Ostvareni san
Ljepota se ne može kupiti, ona se rađa i svakim danom biva sve ljepša. Otišla sam iz nje i kajem se zbog toga, no povratkom se mogu iskupiti. Mogu li reći ne, i zaboraviti na nju? -To je potpuna laž! No duboko u sebi čujem riječi: "Vrati se", to njen je glas. I onda pomislim u sebi; -Pa neću umrijeti u tuđem kraju! Ostvarit ću svoj san, želim živjeti u vječnom raju. Vraćam se suzama radosnicama, u oku, sve što jako želim to i mogu. Vraćam se! Mene moja voljena čeka i nije se promijenila. Moje suze u očima, novu stranicu sam okrenula. Počinjem iznova, sretna sam sad, Znala sam da ću joj se vratiti, kad-tad.
pjesma posvećena mom rodnom gradu Koprivnici. Prva ljubav
I bilo je pogrešnih riječi i bilo je pogrešno vrijeme i ostalo je puno dana kada suza sama od sebe krene, a oni su mi samo rekli; iznova kreći.
Željela bih da tako nije, ali osjećaji, oni su tu, kao da sjede u mome srcu, u nekom kutu i samo želim da moje suze običan osmijeh sakrije.
I da vičem i da vrištim, to ništa ne pomaže i više mi znači kad mi netko o njemu slaže, više od one istine koju mi kaže.
Rekli su mi da ljubav nije strava, da ponekad, samo malo boli. Ali u mome srcu, odjednom pokrenula se lava, vjerojatno to baš uvijek tako ide kad čovjek nekog zavoli.
Prvo sreća i radost, zatim prokleta tuga i suze, to bijaše mladost, no odrastanje mi je uze.
Trajnost
Bilo je davno, ali sjećam se i sada. Snijeg je imao svoja čarobna prostranstva, bila je to zima; pusta, hladna, mlada…
Zablistao je u mojim očima. I rascvjetalo se proljeće u meni, u mojoj glavi, i srce se odjednom zaljubilo. On je stvarnost!- promrmljah u sebi.
I ljubav mi odjednom otvori vrata. Maleni stvore, priznajem to samo tebi, prošlo je mnogo i još ga nazivam svojim, i svaki je dan on glavni lik u čaroliji sreće, u mislima mojim.
Pokraj njega postale su nebitne i sunca zrake, hladnoća se pretvorila u ljeto, beskrajno, toplo, a njegove ruke na mome licu, postale su najnježnije, beskrajno lake.
Letim osmijehom i srce lupa kao ludo, za mene su njegove oči, njegov osmijeh, najljepše jesensko čudo. |
Graditeljska škola Čakovec |